Kako se otkrije da imaš karcinom male slinovnice?
Bilo je ljeto 2019. godine, vratili smo se te večeri s Krka i ja sam shvatila da je suprug oprao zube mojom četkicom, a u stanu nije bilo druge čiste četkice. I odlučih oprati zube prstima, pomalo ljutita zbog ove kozmički orkestrirane intervencije u obliku suprugovog nemara, koja mi je po svemu sudeći spasila život.
Odlučila sam oprati zube prstima i napipala čudnu izraslinu na mesu iznad donjeg desnog umnjaka. Zamolila sam supruga da pogleda što je to, a njegova spontana reakcija, na pogled u moju usnu šupljinu, izrečena je u obliku jedne svakodnevno korištene psovke na ovim prostorima. I tada kreće naš lov na dijagnozu. U početku se nisam zabrinjavala, jer je ortopan pokazao cistu, no kako je izraslina rasla i postajala bolnija, nakon 6 mjeseci mog ignoriranja i umanjivanja problema, suprug me je praktički natjerao da odemo dalje istraživati jer je on osjećao da nešto nije u redu. To nas je u konačnici dovelo do maksilofacijalne kirurgije u KBC Dubrava, kod mog prvog anđela na ovom mom putu, moje kirurginje. Nakon dvije biopsije, s obzirom da prva nije uspjela, moja doktorica anđeo priopćila mi je tešku vijest, na način kako to vidimo samo u filmovima: suosjećajno, smireno i odlučno da mi pomogne. Nije se razbacivala prognozama i postocima kako smo navikli i očekujemo od autoriteta u bijelim kutama. Najavila mi je da ju najviše brine operacija, jer je jako kompleksna, da je vrsta karcinoma tzv. low grade i da neće biti potrebe za kemoterapijom ili radioterapijom.
Fun fact: godinama sam poučavala menadžere kako da priopće teške vijesti zaposlenicima. Moja doktorica anđeo slijedila je svih 5 koraka koje sam poučavala.Onaj trenutak kada je izgovorila riječ „karcinom" je jednostavno neopisiv. Zavladala je neka sveopća tišina, svjesnost i prisutnost ispunila je cijelo moje tijelo, a ja sam znala da ću biti dobro, unatoč ogromnom strahu i jezi koju sam osjetila.
Operacija je zakazana za 21. ožujka 2020. godine u KBC Dubrava, no krajem veljače bolnica je postala covid bolnica i moja operacija je odgođena te prebačena na Rebro. Uskoro se dogodio potres u Zagrebu, što je utjecalo na ponovno odgađanje jer je bolnica Rebro stradala u potresu. Uskoro je i mom ocu dijagnosticiran karcinom, tako da smo oboje čekali na operaciju. Strahova i tjeskobe nije nedostajalo u tom ludom vremenu.
No, vrijeme čekanja operacije je bilo blagotvorno. Zbog karantene radilo se od kuće, a potencijal mogućeg ponovnog potresa i straha za obitelj, doveo nas je na ideju da odemo do operacije u Čakovec, kod suprugovih roditelja. Tako da sam imala priliku, stati, umiriti se i sprijateljiti se s izraslinom u svojoj usnoj šupljini i pitati ju zašto je tu. I tako sam uspjela početni otpor prema stranom tijelu u svom organizmu transformirati u prihvaćanje karcinoma kao odgovor mog tijela. Spontano sam umirila sam svoj živčani sustav te postigla jednu vrlo lijepu razinu jasnoće i razumijevanja dubljeg sloja ove situacije.
Karcinom je 8-satnom operacijom odstranjen u nemogućim uvjetima, a nakon operacije i 2-dnevnog boravka na intenzivnoj, počeo se u meni buditi neki osjećaj da ovo sve ima neku dublju svrhu. Iako, još uvijek, u mom tadašnjem mindsetu, trebalo je brzo prionuti u oporavak od operacije (jer to ćemo riješiti i sve će biti po starom), prihvaćanje svog novog iskrivljenog i natečenog lica te što prije odraditi bolovanje da se mogu vratiti na posao.
No, ove lekcije nisu bile dovoljne da se probudim i moji planovi su se izjalovili. Tu nije bio kraj nizu nepogodnih okolnosti. Desetak dana nakon operacije došao je PHD nalaz odstranjenog tkiva koji je opovrgao početnu dijagnozu low grade karcinoma – karcinom je lokalno metastazirao na limfne čvorove. Čitajući poruku moje doktorice anđela s ovim novim informacijama, prožeo me opet isti osjećaj, kao kada sam početno saznala za dijagnozu. Mislim da sam u ovom trenutku prvi puta zaplakala i slomila se. Sada znam da se tom „snagom ne-plakanja" ne bih trebala dičiti.
Liječnički konzilij preporučio mi je protokolarno i preventivno 30 frakcija radioterapije. Pri tome mi nisu rekli što će biti nuspojave zračenja, koje su posebice ogromne kada se zrače vrat i glava. Pristala sam jer u mom tadašnjem mindsetu, mogućnost odbijanja onoga što preporuči bijela kuta, nije bila opcija.
Odradila sam prve 4 frakcije, a prve nuspojave odmah su se pojavile: moje slinovnice više nisu proizvodile dovoljno sline, osjetila sam crvenilo i peckanje na koži, a odmah mi je opala kosa na potiljku. Nakon treće frakcije nisam mogla spavati, jer sam morala doslovce svake minute piti vodu kako bih ovlažila usnu šupljinu. Sama činjenica da će mi biti poremećen san, ukazivala je na to da to ne može biti dobro za mene, jer upravo dobar san je jedan od važnijih elemenata za sprečavanje povratka karcinoma. Tada sam došla u kontakt s jednim oralnim kirurgom koji mi je iskreno rekao koje će sve biti posljedice zračenja vrata i glave: trajni nestanak sline, nemogućnost popravljanja zubi zbog potencijalnog propadanja čeljusti, trajno oštećenje živaca glave i vrata (uključujući i vagus živac, a tek kasnije ću saznati kolika je važnost ovog živca) itd. Bila bih cijeli život ovisna o umjetnoj slini, a morala bih naučiti govoriti jer bi moj govorni aparat bio praktički uništen.
Iako sam otpočetka osjećala da zračenje meni nije potrebno, saznavši za ove posljedice, poslušala sam svoje tijelo koje je odmah sa sigurnošću znalo da moram odbiti zračenje.
Došao je 12.6.2020. godine, moj 45. rođendan. Sljedeći tjedan je bila zakazana 5. frakcija zračenja i ja sam na svoj rođendan odlučila da ću na taj zakazani termin priopćiti radiologu vijest da prekidam zračenje. Par dana prije, vidjela sam objavu jedne poznanice, a danas učiteljice-prijateljice Mirne, koja je iskreno podijelila na društvenim mrežama svoju priču o vlastitom iscjeljenju od isto tako teške dijagnoze. Odlučila sam joj se javiti i zamoliti da porazgovaramo, i ona je ponudila da se čujemo tog 12.6.2020. u 20h. Tada nisam ni znala da će taj razgovor promijeniti cijeli moj život i da će biti jedan od važnijih razgovora mog života. Mirna mi je ispričala cijelu svoju priču o iscjeljenju, uključujući i podatak (koji nije bila objavila na fb) da je odbila zračenje glave i vrata. I taj podatak mi je dodatno učvrstio odluku da idem istim tim putem, jer sam smatrala da ne može biti slučajno da odlučujem prekinuti zračenje, a navečer istog dana druga osoba mi dijeli informaciju da je i sama učinila isto. To je trenutak kada sam se odlučila prepustiti i vjerovati znakovima, jer očito se drugi princip u kojem sam do tada živjela nije pokazao korisnim. Mirna je tada rekla jednu rečenicu: „Ines, ako želiš da se karcinom ne vrati, ti moraš promijeniti sve u svom životu, praktički postati netko drugi, neka nova Ja." Sada znam da je to značilo odbacivanje onoga što nisam ja, te ponovno otkrivanje i pronalazak sebe.
I tako sam krenula na jedno divlje, divno putovanje…. A 12.6. svake godine slavim kao dvostruki rođendan.
Fun fact: kako je reagirao moj radiolog na prekidanje zračenja? Bio je ljut jer zaštitnu masku koju su izrađivali za mene sada moraju baciti, a izrada je trajala 8 sati.Napisala sam i pjesmu o tome.
