Alkemija kroz riječi — poezija samootkrivanja
Ove su pjesme nastajale kroz različita razdoblja života, ali kroz njih se provlači isti pokret: silazak u sebe, susret s onime što je skriveno, njegovo osvjetljavanje i polagana preobrazba. Taj pokret je ustvari alkemijski proces pretvaranja straha u ljubav.
Ja sam speleolog unutarnje spilje.
Volim slobodno padati u sebe.
Ponirati duboko, duboko
i još dublje.
U tamni ponor bez dna.
Kerber u obliku tjeskobe
čuva spilju.
No, taj Kerber je pas
koji laje od straha.
Prvo osvijetlim Kerbera
svojom speleološkom svjetiljkom.
Pa onda svoj ponos
jer sam uspjela osvijetliti Kerbera.
Pa onda svoju ljutnju.
Pa zatim svoj strah.
Pa i tuga dođe na red.
A i krivnja i apatija
ne ostaju zaboravljene.
Pa naposljetku dođe na red
i taj sram,
taj zabranjeni sram.
Gušći i od katrana.
I onda, primijetim
da je spilja osvijetljena u potpunosti.
Samo moja sjena je još tu,
no i ona postaje
sve blijeđa i blijeđa.
Vidim da je crni kamen
postao zlatni,
a čujem i da je jeka nestala.
Da je dno sigurno,
a put prema gore
osunčan toplinom i radošću.
Pad je obično iznenadan,
tvrd i zastrašujuć.
Ali je i sveti.
Kao da se njime rastresu
svi dijelovi mene
nastali u laži.
Rastresu se okolo, daleko,
svemirskom metlom.
I u tom trenutku pada
ostane samo neka sveta tišina
te usporeni nijemi film.
Mješavina zahvalnosti i poniznosti
preuzme kormilo mog bića.
Ono pravo biće
rodi se u padu
na posteljici istine i ljubavi.
Opasana golim zidovima,
s nevjericom gledam:
„Je li to uistinu to?
Jel to kraj."
I s prihvaćanjem mogućeg kraja
shvaćam da sam stjerana u kut.
I kako u kutu
ne postoji lijevo niti desno,
niti naprijed niti nazad,
a niti gore niti dolje čak.
Jedino se može unutra…
I tada unutra
dogodi se život,
življi nego ikada,
obojan bojama zraka,
zemlje, vode i vatre.
Svaki udisaj zahvalnost daje,
a izdisaj otvara kut u krug.
Tako udah po udah,
izdah po uzdah
shvatih da preživih.
Zar mi treba kut
da bih gledala unutra?
Naravno, ne treba.
Stala sam u neopipljivo čvrsto.
Stisla sam se u kut
jer neopipljivo čvrsto je moj strah.
Nestvarno prisutno.
Nevidljivo jasno.
Prozirno ocrtano.
Maglovito teško.
Slijepo oko koje zuri.
Gluho uho koje prima frekvencije.
Opipom neuhvatljivo,
ali prisutno.
Korijenje moje ulazi
duboko u zemljicu
jer ona daje spokoj i mir.
Opipljivo postaje neopipljivo.
Osjeti se bude,
a strah prihvaćam
i dajem ga vodi i zraku.
Tek sada mogu sagledati
trenutak kada sam saznala.
Jer to se naravno događa drugima.
Jer moje tijelo je jako.
Jer sam ja jaka..
Dičila sam se svojim traumama.
I dok sada ovo čitam
opet se pitam kako
je to moje tijelo
popustilo..
Nije popustilo!
Samo je željelo dati znak!
Jesi li druga, ljutnjo moja?
Ako da, kakva li si?
Metalik sive boje,
uraganska i centripetalna.
Močvarna,
duboko zelene boje
u svom vrhuncu.
Zastrašujuća,
ali i nekako logična mi.
Ljutnjo, kakva si?
Tko si?
Jesi moja?
Ili transgeneracijska?
Inter-obiteljski krik
onoga tko je najslabiji
ili onoga tko je najluđi
ili onoga tko je najosjetljiviji?
Obiteljski interneuron
koji prenosi neizrečeno
snažnog intenziteta?
Krik neizrečenog
kroz stoljeća?
Ili si samo narcistički tornado
golih i pukih potreba?
Potrebe za biti sam,
potrebe za ispijati kavu uz knjigu,
potrebe za hedonizmom?
Ali nisi baš tako trivijalna.
A možda opet i jesi.
Zašto si tu?
Imam li bolje opcije?
Što želim promijeniti tobom?
Znam da ništa tobom ne mogu promijeniti.
Zašto si još tu
nakon takvog saznanja?
Jesi li puki nedostatak energije
koji se napuhao kao prazni balon,
trgajući svoju plastičnu membranu
ispuhuješ poruke svijetu.
Ali, poruke idu djeci,
jesi li svjesna toga?
Maloj, nemoćnoj
i nevinoj djeci.
Jesi li puka nemogućnost
da poruku prenesem
pravom primatelju?
Jesi li tuđa?
Čija li si?
Bučiš, vrištiš, glupa ljutnjo,
kao da nisi dio mene.
A opet, moja si, znam.
Mogu li dati više od sebe?
Kada dam sebe,
prepustim sebe,
zaboravim sebe,
možda te više ne bude.
Jer, ako si moja i dio mene,
a zaboravim na sebe,
onda niti tebe nema više.
Jesi li samo
predimenzionirano nestrpljenje?
Ali, nestrpljenje čime?
Što je to toliko nepodnošljivo?
Kao da si sakrivena hijena,
čekaš povoljan trenutak,
kada mene nema u meni.
Tada dolaziš,
tiho u trbuhu,
kao šišmiši uzdrhtali od hladnoće.
Iritantno me dodiruješ,
peckaš me po vratu,
ljutnjo moja,
a iz tijela izlaziš
kao demonski glas
upućen nemoćnom i nevinom.
Progutala sam na desetke svjetova.
Nisam ih prožvakala.
Sada se moj želudac bori
s neslućenim uraganima
i potresima.
Ali, ništa za to,
barem su mi snovi
koloritni i mahniti.
Simbolika pršti iz njih
i progovara
nadutom prepotentnošću
onoga koji više zna.
Kažu da logika ne vrijedi,
meni ionako kaotično dobro ide.
Tamo neki čičica s bradom
i lulom u ustima
mogao bi mi otkriti
istinu koju bih s lakoćom progutala
i dobrano opteretila svoju žuč.
Kada je u pitanju grižnja,
dimnjak je zaštopan.
Teško izlazi van,
kroz uski,
uski, uskim,
najuži otvor
dimnjaka.
Moja unutarnja kuća
ispunjenja je dimom
i čađom.
Zna li netko pomoći?
Gdje je taj dimnjačar?
„Diši, omekšaj, dozvoli."
Stani, pogledaj u to.
U to unutra.
Da, baš to,
baš to unutra.
Ne bježi van.
Vani je laž,
vani je samo ogledalo.
Unutra je ono
što trebaš pogledati.
Povuci se u sebe.
Usmjeri pogled.
Unutarnji pogled
usmjeri unutra.
Što vidiš?
Tvrdo, sivo, gusto?
Diši, omekšaj, dozvoli.
Kada pogledaš u to sivo,
gusto, tvrdo,
i ako dovoljno dugo gledaš
uz udisaj i izdisaj,
strah će se napokon
pretvoriti u Ljubav.
Puštam svoje tijelo
da utone u močvarne bare.
A kad utonem,
bara se pretvori
u postelju od perja.
Puštam si biti
kakva god hoću
ili kakva u tom trenutku
mogu biti.
Ta lakoća prepuštanja
i puštanja
i opuštanja u sebe
i upuštanja u biti ja,
ono je što treba moja duša.
I baš kad spoznam
da biti ja znači zapravo živjeti,
baš u tom trenutku
ono što mi se učini
kao močvarna bara
odjednom nekim novim vidom
postaje postelja
od mekog perja.
I bol, moja bol,
do toga trenutka nepodnošljiva,
upuštanjem u biti ja
postaje također dio moga bića
koje puštanjem boli da bude,
tu istu bol
pušta da ode.
Oskudno odjevena
prebirem misli.
Znaju misli svoj tok,
znaju kuda idu,
imaju svoj smjer.
Kao formacija ptica u letu
prema Jugu.
No, prebirem ih dalje.
Kao planina sam
koja pticama prepriječi put.
Zakačim se za glavnu misao
ptičje formacije
i letim skupa s njima.
Ponekad,
kad sam opremljena
toplom odjećom,
pustim ptice u letu,
pustim misli
ka svom odredištu
i gledam
formaciju misli
kako leti na nebu moga uma.
Pustim ih, pustim..
I toplo mi je.
Iritacija traje kratko
ako ju uhvatim
dovoljno rano.
Rasplinut će se
poput mjehurića.
Ako je ne uhvatim
dovoljno rano,
otvrdnut će kao kamen.
Vraćam vam masku.
Nakon 5 dana
maska je sama progovorila.
Kaže da vas ne slušam,
da slušam sebe.
Puno puta su mi rekli:
slušaj sebe.
Puno puta nisam.
A sada slušam sebe.
Vraćam vam masku.
Crnu, tamnu, zastrašujuću.
Vaši koraci čuju se u daljini.
Štitite se od zračenja.
A meni ga pripisujete kao lijek.
Sama sam u komori
koju ste isklesali od straha.
Odluka je pala:
vraćam masku.
Kroz dimnjak izlaze
sve tajne i misterije:
osobne, obiteljske, povijesne.
Naizgled čađav,
dimnjak je sagrađen
od najfinijih materijala
kako bi oslobodio
najsuptilnije od najsuptilnijeg.
To je unutarnji dimnjak.
Ako ga nemaš – čuvaj se!
Svjestan si svojeg tijela,
ustvari pre-svjestan!
Ometen si time.
Žmirkaš jer ne želiš žmirkati.
Trzaš glavom jer ne želiš trzati.
Popravljaš raščupane obrve
jer nisu raščupane.
Žmirkaš, trzaš, popravljaš
jer postoji nešto čega se bojiš.
Svjestan si važnijeg,
ali i dalje žmirkaš, trzaš, popravljaš...
Tijelo te otkriva.
Kažem ti, pre-svjestan si!
Od-svijesti malo!
Opusti malo!
Ne izgledaš smiješno uopće!
Iako, smije mi se.
Jer, na kraju krajeva,
tužno je i smiješno.
Nasmij se sebi,
možda prestaneš zamuckivati.
Ma daj, nisi toliko važan!
Važnije je ono važnije,
čega si se bojao.
Sestra Sofija pridržala mi je
Usnulu glavu koja je klimala lijevo desno
Pokušavajući naći oslonac
Za svoje lude snove,
Te ju nježno spustila na svoje krilo.
Autobus je klizio u noći
Bosanskim šumama
Brdima livadama,
A onda odjednom, oko 8 sati
Između dva biokovska vrha
Probilo se more
Neskromno u svom plavetnilu.
Sestra Sofija je uvijek znala
Što treba činiti.
Uvijek je znala naći prave riječi
Za moja šestogodišnja pitanja.
Njezine riječi su rijetko
Zrno mudrosti i zdravlja koje nosim
U još uvijek usnuloj glavi.
Voljela bih sama proputovati
Bosanskim šumama brdima livadama
Pažljivije osluškivati riječi sestre mudrosti
I budna dočekati neskromno plavetnilo.
„Još malo, potpuna sloboda."
Pogledala si u moju dušu.
Dodirnula moju dušu
i pokrenula njeno buđenje.
Ogledalo je bilo puno mrlja.
Sada je čisto.
Jasno se vidim,
odraz je čist.
Nema više ranom na ranu.
Rana je otkrivena,
suši se na zraku prisutnosti.
Zacjeljuje sama, izložena.
Odrasla jesam
kroz ogledalo,
kroz buđenje,
kroz bol,
kroz prisutnost.
Još malo, potpuna sloboda.
Još malo, potpuna intimnost.
Još malo, potpuna bliskost.
Još malo, novi početak.
Još malo,
bit ću viđena u ogledalu
u svojoj cjelovitosti.
Još malo,
podijelit ću sebe
cijelu i odraslu.
Ona iza očiju zna
koju haljinu obući,
kada ustati i otići,
kada šutjeti i slušati,
kada gledati,
kada se boriti
i kada odustati,
kako s glavoboljom,
kada biti bosa i gola,
voljeti i prepustiti se.
Zna oprostiti.
Na koje vrijeme
naštimati kazaljke.
Kada zagrliti
predivnu dječju glavicu.
Kada gledati
u duboke oči drugog.
Kada plesati
i kada se sklupčati.
Kada uživati
u zelenilu, plavetnilu, šarenilu.
Čuti onu iza očiju
umijeće je,
ali i jednostavno
kao kako voda teče.
Čisto, fokusirano,
uporno i snažno.
Najljepšu pjesmu pjevaš Mjesecu,
Vučice divlja.
Šuma spokojno tone
u duboki san.
Njena si čuvarica.
Divna je to uspavanka,
šumska djeca
mirna su i tiha.
Miris noćne šume
širi se oko tebe.
Znaš da još samo jedan ton
i šuma će usnuti divan san.
U šumi vlada tmina,
no osvijetljena je
srebrnim tonom tvoje pjesme.
Sve je usnulo.
Sada si slobodna
trčati po vlažnim
šumskim travnjacima
i plesati
u svoj beskonačni
ples postojanja.
Imaš li i ti skriveno blago u sebi,
ono nepriopćivo?
Ono za što nema riječi
i gestikulacije da preneseš?
Neki tvrdi kamen
koji se mijenja godinama
i pokretom tvojih unutarnjih mora i rijeka,
oseke i plime?
Po nepriopćivome smo jedinke,
jer nas ono razdvaja.
No, možda nas to upravo i spaja,
mjesto spajanja
u kojem ne pronalazimo riječi.
Oduvijek sam željela
napisati pjesmu o čežnji.
No, čežnja je tako neuhvatljiva.
Sadrži nostalgiju, romantiku,
malo tuge, malo nade,
malo leptirića u trbuhu.
Kao da postoji neki recept za čežnju
kojeg spravlja emocionalni kuhar
našeg bića.
Kao kada u vinu osjetimo razne arome
i okuse kojih ustvari niti nema...
Samo su imaginarno tu.
Kako zaključati ruke?
Vrlo lagano klize kroz zrak
i probijaju čestice prašine.
A vrijeme ih boji minutama.
Da li je dan željan prolaza,
ili Sunce pati za besmrtnosti,
a Svemir za više zvijezda?
A čovjek sanja vječnosti.
Kako zaključati te ruke?
Kako ukrotiti nemirne prste?
Pitanja samo izviru,
a odgovori se gube
izmjenom noći i dana.
Ovo je prošla budućnost.
Ovo je buduća prošlost.
Ovo je sadašnja sadašnjost.
Ovo je tren beskonačnosti.
Ovo je beskonačnost trenutka.
Ovo je sve ništavnosti.
Ovo je ništa cjelovitosti.
Ovo je postanak smrti.
Ovo je kraj kontinuiranosti.
Ovo je suprotnost suprotnosti.
Ovo je Sada.
Vrati se, ti nešto.
Dođi i uzmi
od mene sve.
Samo se vrati,
ti ptico bez krila,
ti duše bez doma,
ti bogu bez vlasti.
Vrati se i pomozi mi
da opet doživim
taj osjećaj stvaralaštva.
„Bol u mir, strah u ljubav."
Prikovan na križ,
razapet u svojoj boli,
u miru s njom,
otvorenog srca,
raširenih ruku zarobljenih,
pretvara metal u zlato,
bol u mir,
strah u ljubav.
Prvi alkemičar
kojeg slijedim srcem.
Tiho si se opet približio.
Točno tada kada sam bila spremna,
a nisam niti znala da sam spremna.
No, otvorilo se nešto u meni.
Nešto divno i nježno.
Nešto blago i topljivo.
Nešto vrtložno i upijajuće.
Nešto što si samo ti
mogao otključati.
Sada sam mirna,
radosna, sigurna.
Ne tražim,
ne čeznem,
ne patim.
Sada sam ja,
sada si ti
i to je dovoljno.
Bliže smrti osjeti se
punina života.
Jer život je tada
vibrirajući i živ.
Dok nema smrti,
život je bliže smrti.
Paradoksi se izmjenjuju
u životu do smrti.
Živjeti se može
i bez smrti.
Plešem i osjećam.
Što?
Svoje tijelo ili svoju dušu?
Plešem i znam.
Što?
Znam svoje tijelo i svoju dušu.
Tijelo i duša
zajedno čine pokret.
Duša naređuje, tijelo izvršava.
Duša svira, tijelo pleše.
Duša uživa, tijelo se muči.
Ali, ne mogu sami, oni su jedno.
Plešem i znam, cjelina sam.
Ja sam svaka moja tjelesna stanica,
a ujedno
i duša koja me pokreće.
Riječi, nepotrebne.
Pogled, neizbježan.
Misli, kaotične.
Let, postojan.
Ruke, nemirne.
Bilo, nezaustavljivo.
Priroda, veličanstvena.
Usne, željene.
Sve to je ona,
trenutno beskonačna ljubav.
Alkemija nije pravocrtni proces. To je vječni spiralni put. Ponekad nakon zlata ponovno dođe tama. Ponekad se usred tame pojavi svjetlo. Ponekad pjesma nastala na početku života već zna nešto što ćemo tek desetljećima poslije naučiti živjeti.
Zato ovo nisu četiri stepenice. Ovo su prostori unutarnjeg iskustva. I možda će neka od ovih riječi napraviti ono što riječi ponekad mogu: otvoriti vrata prema unutra.
Poezija je jedan od jezika kojim govorim o unutarnjem svijetu. Ako u ovim stihovima prepoznaješ dio sebe ili samo želiš porazgovarati, javi se.
Javi se