Pjesme

Sveti trenutak pada

Razdoblje: 2020. – 2026.

Pad je obično iznenadan,

tvrd i zastrašujuć.

Ali je i sveti.

Kao da se njime rastresu

svi dijelovi mene

nastali u laži.

Rastresu se okolo, daleko,

svemirskom metlom.

I u tom trenutku pada

ostane samo neka sveta tišina

te usporeni nijemi film.

Mješavina zahvalnosti i poniznosti

preuzme kormilo mog bića.

Ono pravo biće

rodi se u padu

na posteljici istine i ljubavi.

Stjerana u kut

Razdoblje: 2020. – 2026.

Opasana golim zidovima,

s nevjericom gledam:

„Je li to uistinu to?

Jel to kraj."

I s prihvaćanjem mogućeg kraja

shvaćam da sam stjerana u kut.

I kako u kutu

ne postoji lijevo niti desno,

niti naprijed niti nazad,

a niti gore niti dolje čak.

Jedino se može unutra…

I tada unutra

dogodi se život,

življi nego ikada,

obojan bojama zraka,

zemlje, vode i vatre.

Svaki udisaj zahvalnost daje,

a izdisaj otvara kut u krug.

Tako udah po udah,

izdah po uzdah

shvatih da preživih.

Zar mi treba kut

da bih gledala unutra?

Naravno, ne treba.

Neopipljivo čvrsto

Razdoblje: 2020. – 2026.

Stala sam u neopipljivo čvrsto.

Stisla sam se u kut

jer neopipljivo čvrsto je moj strah.

Nestvarno prisutno.

Nevidljivo jasno.

Prozirno ocrtano.

Maglovito teško.

Slijepo oko koje zuri.

Gluho uho koje prima frekvencije.

Opipom neuhvatljivo,

ali prisutno.

Korijenje moje ulazi

duboko u zemljicu

jer ona daje spokoj i mir.

Opipljivo postaje neopipljivo.

Osjeti se bude,

a strah prihvaćam

i dajem ga vodi i zraku.

Trenutak kada sam saznala

Razdoblje: 2020. – 2026.

Tek sada mogu sagledati

trenutak kada sam saznala.

Jer to se naravno događa drugima.

Jer moje tijelo je jako.

Jer sam ja jaka..

Dičila sam se svojim traumama.

I dok sada ovo čitam

opet se pitam kako

je to moje tijelo

popustilo..

Nije popustilo!

Samo je željelo dati znak!

Moja ljutnja

Razdoblje: 2010. – 2020.

Jesi li druga, ljutnjo moja?

Ako da, kakva li si?

Metalik sive boje,

uraganska i centripetalna.

Močvarna,

duboko zelene boje

u svom vrhuncu.

Zastrašujuća,

ali i nekako logična mi.

Ljutnjo, kakva si?

Tko si?

Jesi moja?

Ili transgeneracijska?

Inter-obiteljski krik

onoga tko je najslabiji

ili onoga tko je najluđi

ili onoga tko je najosjetljiviji?

Obiteljski interneuron

koji prenosi neizrečeno

snažnog intenziteta?

Krik neizrečenog

kroz stoljeća?

Ili si samo narcistički tornado

golih i pukih potreba?

Potrebe za biti sam,

potrebe za ispijati kavu uz knjigu,

potrebe za hedonizmom?

Ali nisi baš tako trivijalna.

A možda opet i jesi.

Zašto si tu?

Imam li bolje opcije?

Što želim promijeniti tobom?

Znam da ništa tobom ne mogu promijeniti.

Zašto si još tu

nakon takvog saznanja?

Jesi li puki nedostatak energije

koji se napuhao kao prazni balon,

trgajući svoju plastičnu membranu

ispuhuješ poruke svijetu.

Ali, poruke idu djeci,

jesi li svjesna toga?

Maloj, nemoćnoj

i nevinoj djeci.

Jesi li puka nemogućnost

da poruku prenesem

pravom primatelju?

Jesi li tuđa?

Čija li si?

Bučiš, vrištiš, glupa ljutnjo,

kao da nisi dio mene.

A opet, moja si, znam.

Mogu li dati više od sebe?

Kada dam sebe,

prepustim sebe,

zaboravim sebe,

možda te više ne bude.

Jer, ako si moja i dio mene,

a zaboravim na sebe,

onda niti tebe nema više.

Jesi li samo

predimenzionirano nestrpljenje?

Ali, nestrpljenje čime?

Što je to toliko nepodnošljivo?

Kao da si sakrivena hijena,

čekaš povoljan trenutak,

kada mene nema u meni.

Tada dolaziš,

tiho u trbuhu,

kao šišmiši uzdrhtali od hladnoće.

Iritantno me dodiruješ,

peckaš me po vratu,

ljutnjo moja,

a iz tijela izlaziš

kao demonski glas

upućen nemoćnom i nevinom.

Gastritis

Razdoblje: 2010. – 2020.

Progutala sam na desetke svjetova.

Nisam ih prožvakala.

Sada se moj želudac bori

s neslućenim uraganima

i potresima.

Ali, ništa za to,

barem su mi snovi

koloritni i mahniti.

Simbolika pršti iz njih

i progovara

nadutom prepotentnošću

onoga koji više zna.

Kažu da logika ne vrijedi,

meni ionako kaotično dobro ide.

Tamo neki čičica s bradom

i lulom u ustima

mogao bi mi otkriti

istinu koju bih s lakoćom progutala

i dobrano opteretila svoju žuč.

Dimnjak 2

Razdoblje: 2010. – 2020.

Kada je u pitanju grižnja,

dimnjak je zaštopan.

Teško izlazi van,

kroz uski,

uski, uskim,

najuži otvor

dimnjaka.

Moja unutarnja kuća

ispunjenja je dimom

i čađom.

Zna li netko pomoći?

Gdje je taj dimnjačar?

Pogledaj u to

Razdoblje: 2020. – 2026.

Stani, pogledaj u to.

U to unutra.

Da, baš to,

baš to unutra.

Ne bježi van.

Vani je laž,

vani je samo ogledalo.

Unutra je ono

što trebaš pogledati.

Povuci se u sebe.

Usmjeri pogled.

Unutarnji pogled

usmjeri unutra.

Što vidiš?

Tvrdo, sivo, gusto?

Diši, omekšaj, dozvoli.

Kada pogledaš u to sivo,

gusto, tvrdo,

i ako dovoljno dugo gledaš

uz udisaj i izdisaj,

strah će se napokon

pretvoriti u Ljubav.

Puštam

Razdoblje: 2020. – 2026.

Puštam svoje tijelo

da utone u močvarne bare.

A kad utonem,

bara se pretvori

u postelju od perja.

Puštam si biti

kakva god hoću

ili kakva u tom trenutku

mogu biti.

Ta lakoća prepuštanja

i puštanja

i opuštanja u sebe

i upuštanja u biti ja,

ono je što treba moja duša.

I baš kad spoznam

da biti ja znači zapravo živjeti,

baš u tom trenutku

ono što mi se učini

kao močvarna bara

odjednom nekim novim vidom

postaje postelja

od mekog perja.

I bol, moja bol,

do toga trenutka nepodnošljiva,

upuštanjem u biti ja

postaje također dio moga bića

koje puštanjem boli da bude,

tu istu bol

pušta da ode.

Formacija misli

Razdoblje: 2020. – 2026.

Oskudno odjevena

prebirem misli.

Znaju misli svoj tok,

znaju kuda idu,

imaju svoj smjer.

Kao formacija ptica u letu

prema Jugu.

No, prebirem ih dalje.

Kao planina sam

koja pticama prepriječi put.

Zakačim se za glavnu misao

ptičje formacije

i letim skupa s njima.

Ponekad,

kad sam opremljena

toplom odjećom,

pustim ptice u letu,

pustim misli

ka svom odredištu

i gledam

formaciju misli

kako leti na nebu moga uma.

Pustim ih, pustim..

I toplo mi je.

Ogledalo

Razdoblje: 2020. – 2026.

Iritacija traje kratko

ako ju uhvatim

dovoljno rano.

Rasplinut će se

poput mjehurića.

Ako je ne uhvatim

dovoljno rano,

otvrdnut će kao kamen.

Maska

Razdoblje: 2020. – 2026.

Vraćam vam masku.

Nakon 5 dana

maska je sama progovorila.

Kaže da vas ne slušam,

da slušam sebe.

Puno puta su mi rekli:

slušaj sebe.

Puno puta nisam.

A sada slušam sebe.

Vraćam vam masku.

Crnu, tamnu, zastrašujuću.

Vaši koraci čuju se u daljini.

Štitite se od zračenja.

A meni ga pripisujete kao lijek.

Sama sam u komori

koju ste isklesali od straha.

Odluka je pala:

vraćam masku.

Dimnjak 1

Razdoblje: 2010. – 2020.

Kroz dimnjak izlaze

sve tajne i misterije:

osobne, obiteljske, povijesne.

Naizgled čađav,

dimnjak je sagrađen

od najfinijih materijala

kako bi oslobodio

najsuptilnije od najsuptilnijeg.

To je unutarnji dimnjak.

Ako ga nemaš – čuvaj se!

Retrofleksija

Razdoblje: 2010. – 2020.

Svjestan si svojeg tijela,

ustvari pre-svjestan!

Ometen si time.

Žmirkaš jer ne želiš žmirkati.

Trzaš glavom jer ne želiš trzati.

Popravljaš raščupane obrve

jer nisu raščupane.

Žmirkaš, trzaš, popravljaš

jer postoji nešto čega se bojiš.

Svjestan si važnijeg,

ali i dalje žmirkaš, trzaš, popravljaš...

Tijelo te otkriva.

Kažem ti, pre-svjestan si!

Od-svijesti malo!

Opusti malo!

Ne izgledaš smiješno uopće!

Iako, smije mi se.

Jer, na kraju krajeva,

tužno je i smiješno.

Nasmij se sebi,

možda prestaneš zamuckivati.

Ma daj, nisi toliko važan!

Važnije je ono važnije,

čega si se bojao.

Sestra Sofija

Razdoblje: 2010. – 2020.

Sestra Sofija pridržala mi je

Usnulu glavu koja je klimala lijevo desno

Pokušavajući naći oslonac

Za svoje lude snove,

Te ju nježno spustila na svoje krilo.

Autobus je klizio u noći

Bosanskim šumama

Brdima livadama,

A onda odjednom, oko 8 sati

Između dva biokovska vrha

Probilo se more

Neskromno u svom plavetnilu.

Sestra Sofija je uvijek znala

Što treba činiti.

Uvijek je znala naći prave riječi

Za moja šestogodišnja pitanja.

Njezine riječi su rijetko

Zrno mudrosti i zdravlja koje nosim

U još uvijek usnuloj glavi.

Voljela bih sama proputovati

Bosanskim šumama brdima livadama

Pažljivije osluškivati riječi sestre mudrosti

I budna dočekati neskromno plavetnilo.

Biti viđena

Razdoblje: 2020. – 2026.

Pogledala si u moju dušu.

Dodirnula moju dušu

i pokrenula njeno buđenje.

Ogledalo je bilo puno mrlja.

Sada je čisto.

Jasno se vidim,

odraz je čist.

Nema više ranom na ranu.

Rana je otkrivena,

suši se na zraku prisutnosti.

Zacjeljuje sama, izložena.

Odrasla jesam

kroz ogledalo,

kroz buđenje,

kroz bol,

kroz prisutnost.

Još malo, potpuna sloboda.

Još malo, potpuna intimnost.

Još malo, potpuna bliskost.

Još malo, novi početak.

Još malo,

bit ću viđena u ogledalu

u svojoj cjelovitosti.

Još malo,

podijelit ću sebe

cijelu i odraslu.

Iza očiju

Razdoblje: 2020. – 2026.

Ona iza očiju zna

koju haljinu obući,

kada ustati i otići,

kada šutjeti i slušati,

kada gledati,

kada se boriti

i kada odustati,

kako s glavoboljom,

kada biti bosa i gola,

voljeti i prepustiti se.

Zna oprostiti.

Na koje vrijeme

naštimati kazaljke.

Kada zagrliti

predivnu dječju glavicu.

Kada gledati

u duboke oči drugog.

Kada plesati

i kada se sklupčati.

Kada uživati

u zelenilu, plavetnilu, šarenilu.

Čuti onu iza očiju

umijeće je,

ali i jednostavno

kao kako voda teče.

Čisto, fokusirano,

uporno i snažno.

Šumska vučica

Razdoblje: 2020. – 2026.

Najljepšu pjesmu pjevaš Mjesecu,

Vučice divlja.

Šuma spokojno tone

u duboki san.

Njena si čuvarica.

Divna je to uspavanka,

šumska djeca

mirna su i tiha.

Miris noćne šume

širi se oko tebe.

Znaš da još samo jedan ton

i šuma će usnuti divan san.

U šumi vlada tmina,

no osvijetljena je

srebrnim tonom tvoje pjesme.

Sve je usnulo.

Sada si slobodna

trčati po vlažnim

šumskim travnjacima

i plesati

u svoj beskonačni

ples postojanja.

Nepriopćivo

Razdoblje: 2020. – 2026.

Imaš li i ti skriveno blago u sebi,

ono nepriopćivo?

Ono za što nema riječi

i gestikulacije da preneseš?

Neki tvrdi kamen

koji se mijenja godinama

i pokretom tvojih unutarnjih mora i rijeka,

oseke i plime?

Po nepriopćivome smo jedinke,

jer nas ono razdvaja.

No, možda nas to upravo i spaja,

mjesto spajanja

u kojem ne pronalazimo riječi.

Čežnja

Razdoblje: 2010. – 2020.

Oduvijek sam željela

napisati pjesmu o čežnji.

No, čežnja je tako neuhvatljiva.

Sadrži nostalgiju, romantiku,

malo tuge, malo nade,

malo leptirića u trbuhu.

Kao da postoji neki recept za čežnju

kojeg spravlja emocionalni kuhar

našeg bića.

Kao kada u vinu osjetimo razne arome

i okuse kojih ustvari niti nema...

Samo su imaginarno tu.

Vrijeme

Razdoblje: 1993. – 2002.

Kako zaključati ruke?

Vrlo lagano klize kroz zrak

i probijaju čestice prašine.

A vrijeme ih boji minutama.

Da li je dan željan prolaza,

ili Sunce pati za besmrtnosti,

a Svemir za više zvijezda?

A čovjek sanja vječnosti.

Kako zaključati te ruke?

Kako ukrotiti nemirne prste?

Pitanja samo izviru,

a odgovori se gube

izmjenom noći i dana.

Trojstvo

Razdoblje: 1993. – 2002.

Ovo je prošla budućnost.

Ovo je buduća prošlost.

Ovo je sadašnja sadašnjost.

Ovo je tren beskonačnosti.

Ovo je beskonačnost trenutka.

Ovo je sve ništavnosti.

Ovo je ništa cjelovitosti.

Ovo je postanak smrti.

Ovo je kraj kontinuiranosti.

Ovo je suprotnost suprotnosti.

Ovo je Sada.

Osjećaj

Razdoblje: 1993. – 2002.

Vrati se, ti nešto.

Dođi i uzmi

od mene sve.

Samo se vrati,

ti ptico bez krila,

ti duše bez doma,

ti bogu bez vlasti.

Vrati se i pomozi mi

da opet doživim

taj osjećaj stvaralaštva.

Prvi alkemičar

Razdoblje: 2020. – 2026.

Prikovan na križ,

razapet u svojoj boli,

u miru s njom,

otvorenog srca,

raširenih ruku zarobljenih,

pretvara metal u zlato,

bol u mir,

strah u ljubav.

Prvi alkemičar

kojeg slijedim srcem.

Tihi bubnjar

Razdoblje: 2020. – 2026.

Tiho si se opet približio.

Točno tada kada sam bila spremna,

a nisam niti znala da sam spremna.

No, otvorilo se nešto u meni.

Nešto divno i nježno.

Nešto blago i topljivo.

Nešto vrtložno i upijajuće.

Nešto što si samo ti

mogao otključati.

Sada sam mirna,

radosna, sigurna.

Ne tražim,

ne čeznem,

ne patim.

Sada sam ja,

sada si ti

i to je dovoljno.

Bliže smrti, bliže životu

Razdoblje: 2020. – 2026.

Bliže smrti osjeti se

punina života.

Jer život je tada

vibrirajući i živ.

Dok nema smrti,

život je bliže smrti.

Paradoksi se izmjenjuju

u životu do smrti.

Živjeti se može

i bez smrti.

Terpsihora

Razdoblje: 1993. – 2002.

Plešem i osjećam.

Što?

Svoje tijelo ili svoju dušu?

Plešem i znam.

Što?

Znam svoje tijelo i svoju dušu.

Tijelo i duša

zajedno čine pokret.

Duša naređuje, tijelo izvršava.

Duša svira, tijelo pleše.

Duša uživa, tijelo se muči.

Ali, ne mogu sami, oni su jedno.

Plešem i znam, cjelina sam.

Ja sam svaka moja tjelesna stanica,

a ujedno

i duša koja me pokreće.

Kontesa incognito

Razdoblje: 1993. – 2002.

Riječi, nepotrebne.

Pogled, neizbježan.

Misli, kaotične.

Let, postojan.

Ruke, nemirne.

Bilo, nezaustavljivo.

Priroda, veličanstvena.

Usne, željene.

Sve to je ona,

trenutno beskonačna ljubav.

Alkemija kroz riječi

Slobodan pad u sebe

Nigredo — u tamu

Sveti trenutak pada

Stjerana u kut

Neopipljivo čvrsto

Trenutak kada sam saznala

Moja ljutnja

Gastritis

Dimnjak 2

Albedo — u svjetlo

Pogledaj u to

Puštam

Formacija misli

Ogledalo

Maska

Dimnjak 1

Retrofleksija

Sestra Sofija

Citrinitas — u spoznaju

Biti viđena

Iza očiju

Šumska vučica

Nepriopćivo

Čežnja

Vrijeme

Trojstvo

Osjećaj

Rubedo — u cjelovitost

Prvi alkemičar

Tihi bubnjar

Bliže smrti, bliže životu

Terpsihora

Kontesa incognito

Ako te ove riječi dotaknu